- Autor: Rastislav Dinić
Po nelegitimno izabranom predsjedniku Srbije – sve. Sve se može kad se hoće. Ovo je izjava koju je dao prilikom obilježavanja Dana osoba sa invaliditetom, konkretnije kada je na poklon dobio sopstveni portret: „Dejana Baško, ova divna djevojka ovdje, bez ruku, naslikala je moj portret. Ja sam pitao onda, čekajte, kako je slikala? Oni su rekli – slikala je nogama. Ja sam rekao – dajte mi da vidim portret. Vidio sam portret i shvatio sam da dvadeset godina da vježbam, a imao sam pet iz likovnog i iz umjetnosti u srednjoj školi… dakle, dvadeset godina da vježbam, ne bih mogao bilo šta da naslikam na način na koji je to Dejana uradila. Ali hoću da vam kažem da čovjek, kada hoće, može sve.“
Osobe sa invaliditetom, zamislite, mogu biti talentovanije za umjetnost od osoba bez invaliditeta, čak iako su ove potonje imale pet iz likovnog u osnovnoj i srednjoj školi. Uistinu originalno otkriće! Ali to nije sve: osobe sa invaliditetom mogu biti i dobri sportisti, o čemu svjedoče i uspjesi naših paraolimpijaca. Još jedno originalno otkriće do kojeg je, sasvim sam!, došao naš nelegitimno izabrani predsjednik.
Štaviše, toliki su uspjesi naših paraolimpijaca da zbog njih naš predsjednik dobija čestitke širom svijeta: „I onda sam razumio koliko ste vi u stvari podigli ugled naše zemlje u najrazvijenijim protestantskim zemljama Evrope i svijeta! One su značajno ispred nas, treba mnogo da napredujemo da bismo im se približili. Ali ste vi svojim radom podigli ugled Republike Srbije, napravili ste nešto što niko drugi do tog trenutka nije umio da napravi, i ja sam vam beskrajno zahvalan na tome.“
Nema sumnje, lijepo je što su naši paraolimpijci ostvarili internacionalni uspjeh, i lijepo je što im predsjednik, pa makar i nelegitimno izabrani, na tome odaje priznanje. Ali moramo se zapitati, da li je Dan osoba sa invaliditetom prava prilika da se bavimo ovim uspjesima? O čemu bi predsjednik pričao da kojim slučajem paraolimpijci ove godine nisu ostvarili ove uspjehe? I, što je najvažnije, šta je sa osobama sa invaliditetom koje nisu ni paraolimpijci, ni talentovane umjetnice? Šta je, drugim riječima, sa građanima ove zemlje koji se od ostalih razlikuju samo po tome što su osobe sa invaliditetom? Kada se predsjednik već sjetio „najrazvijenijih protestantskih zemalja“, možda je mogao da kaže i koju riječ o tome kako se u njima država odnosi prema građanima sa invaliditetom, koliko sredstava ulaže u njihovu integraciju u društvo, koje programe sprovodi kako bi im olakšala pristup onome na šta, kao i svi drugi građani, imaju pravo – javnosti, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, radu, učešću u odlučivanju. Koliko sredstava u ove svrhe izdvaja Srbija? Kakve programe sprovodi? Sa kakvim uspjehom? Možda je ovo bila dobra prilika da se predsjednik osvrne i na neka od ovih pitanja.
Takozvani socijalni model invaliditeta, odavno je prepoznao da invaliditet nije lični, već društveni nedostatak – on nije mana osobe sa invaliditetom, već društva u kojem ova osoba živi, i u kojem su joj nedostupni načini da ostvari sve svoje potencijale. Invaliditet je dakle društveni, a ne lični problem. Kako čitamo na sajtu Centra za samostalni život osoba sa invaliditetom: „Potrebno je ukloniti prepreke koje ograničavaju životne izbore osoba sa invaliditetom. Kada se prepreke uklone, osobe sa invaliditetom će biti samostalne i jednake u društvu, sa mogućnošću sopstvenog izbora i kontrolom nad svojim sopstvenim životom.“
Ali, zašto bi se nelegitimno izabrani predsjednik time bavio, ako je već utvrdio da se, ako se samo hoće, može sve. Poruka ove izjave jeste da oni koji ne mogu sve, očigledno nisu dovoljno htjeli, da su, dakle, sami odgovorni za sopstvenu nemoć. Ova poruka nam je već dobro poznata, jer je nelegitimno izabrani predsjednik i njegova štićenica na mjestu predsjednice Vlade, svakodnevno šalju građanima Srbije. Zato ne treba biti iznenađen što se sada ona sa vrha upućuje i građanima sa invaliditetom. Kada ostvarite uspjeh, poručuje nam nelegitimno izabrani predsjednik, onda je to uspjeh svih nas, uspjeh cijele države, a naročito moj – uspjeh kojim mogu da se pohvalim pred svojim „prijateljima“ iz „razvijenih protestantskih zemalja“. Ali vaši problemi su samo vaši, njih vam velikodušno prepuštam.
Peščanik.net